Neidljivo zbivanje - odlomci
Helioza i Abelar
1.
Samo prolazno delo vredi objaviti; besmrtnno delo može ostati u
rukopisu. I posle smrti autora služavka može slobodno da rukopis skupi u
korpu za rublje, da ga odnese u kuhinju za potpalu. Što je jednom
napisano besmrtno, njegovo bivstvo više ne zavisi od ljudskog sećanja.
To delo je negde drugde pobedilo, večno i konačno. (...)
13.
Mit kaže da je prvi muškarac živeo s Lilit. Lilit je ljubavnica. Sirena,
žena čulnog uživana, čisto žena seksa. Ali je ona dosadila prvom
muškarcu i on ju je najurio. Tada je došla Eva, žena, supruga. To je
početak braka. Osnova braka je sasvim drukčija od osnove seksa. Osnova
braka je psiha-ljubav. (...)
15.
Bezimeni besmrtnik je u prepisci Abelara i Helioze opisao kako ljubav
dva bića, muškarca Abelara i žene Helioze skida sa sebe seks, kao
Grkinja prirodu, i kako se sjedinjuju u misteriji braka duše. To je
jedini ostvareni i srećni brak u istoriji sveta. To je odvažna i
neostvariva i nemoguća ljubav, ali ona traži i zapoveda i jedina je
prava ljubav. Ono što ona govori nije primjer, nije učenje, nije
teorija: kao što ne želi novac, slavu, ne propisuje ni pravila, i ne
poziva da je slede. Tako se dogovorila sa sobom i s Bogom. I tako i
jeste.
Bela Hamvaš
Béla
Hamvas: Nevidljivo
zbivanje
Sreću je podnio samo četvrti mudrac. Jer dopušteno je
steći bogatstvo, radost, znanje, darovitost, ali jao onome
tko za to nije dovoljno jak. Dio njih umire, dio gubi pamet,
dio zakopava blago u sebe i ne da ga nikome. Svjetlo elizijskih
vrtova u njemu se pretvara u tamu. Sreću podnosi samo onaj tko je dijeli. Svjetlost
postaje blagoslov samo u onih koji je daju i drugome. Jer nam je Moć koja nas
je otpravila na put rekla: tebi povjeravam svakog čovjeka
ponaosob, svakoga bez izuzetka, pomozi mu, daj mu jesti,
daj mu odjeću, pazi na svakoga kao na sebe i ne dopusti da
itko potone u tamu. Što stekneš, postigneš, saznaš, doživiš
– razdijeli. Cijeli svijet je tvoj. Slobodan si od kamenja
do etera. Upoznaj, osvoji, nitko ti ne brani, ali jao tebi
ako zadržiš to za sebe. Što ne daš drugome, pa bilo to i
zlato, postat će blato, bila to sveta svjetlost, postat će
prokletstvo, bio to užitak, postat će smrt. Otpravljam i
tebe kao i sve: odgovoran si za svakog čovjeka koji živi
s tobom, i polagat ćeš račun za svaku paru koju si na sebe
potrošio, za svaku radost koju si zatvorio u sebe i za svaki
sretni trenutak koji si za sebe zadržao, sada idi i živi,
jer svijet je tvoj.
Béla Hamvas
Kap
prokletstva
Nevidljivo zbivanje

Béla
Hamvas rođen je 1897. u Eperjesu; obitelj se 1898. seli u obližnji
Požun, današnju Bratislavu, gdje mu je otac, evangelički svećenik,
radio kao profesor mađarskog i njemačkog jezika. Nakon mature,
kao dragovoljac sudjeluje u I. svjetskom ratu i biva ranjen
na ruskoj fronti. Godine 1919. otac odbija uvjete koje mu postavljaju
nove slovačke vlasti, pa se cijela obitelj seli u Budimpeštu.
Hamvas studira mađarski i njemački, a zatim radi kao novinar.
Godine 1927. zapošljava se u Gradskoj knjižnici, gdje će raditi
sve do 1948. U tom razdoblju svoga života Hamvas započinje,
nakon početnih proznih ostvarenja, značajniju esejističku djelatnost.
Iako od 1930. objavljuje u velikom broju časopisa, od zbirki
eseja:
Knjiga lovorova gaja (eseji pisani od 1930.),
Archai (1932-1945.),
Mađarski
Hiperion (1936.), tek 1943. objavljuje
knjigu
Nevidljivo zbivanje (1940-1941.). Hamvasev idejni horizont
iz toga razdoblja možda najbolje reprezentira studija iz 1937.
godine, pod naslovom
Svjetska kriza: studija
i bibliografija,
u kojoj je skupio 823 bibliografske jedinice koje se bave temom
svjetske krize.
Od 1937. Béla Hamvas živi u braku s Katalin Kemény, književnicom
i prevoditeljicom. Počev od 1940. Hamvas tri puta biva pozivan
na ispunjenje vojne dužnosti; stoga 1944. dezertira i skriva
se kao vojni bjegunac po Budimpešti. U siječnju 1945., za bombardiranja,
uništena im je kuća u kojoj je bio najveći dio njegovih rukopisa
i knjiga. Ipak, ključno djelo njegova opusa,
Scientia
sacra (1943.), sačuvano je u rukopisu. U periodu od 1945. do 1948.,
mađarska se inačica totalitarističkog režima još nije konsolidirala,
pa Hamvas i njegova supruga još imaju prostor za izuzetno živu
kulturnu djelatnost: tako im je 1947. objavljena zajednička
studija posvećena slikarstvu: Revolucija u umjetnosti: apstrakcija
i nadrealizam u Mađarskoj. Tih je godina Hamvas započeo, odnosno
napisao, djela koja čine jezgru njegova opusa:
Filozofiju
vina (1947.),
Tajni
zapisnik (1947-1948.),
Unicornis:
summa philosophiae normalis (1948.),
Karneval (opsežan roman, 1948-1951.), zatim
Silentium (1949.) i
Magiju sutru (1950.). Tada intenzivira i
svoju prevoditeljsku djelatnost, neodvojivu od njegova spisateljskog
stvaralaštva; uredio je zbirku
Velika
dvorana predaka (1943-1960.),
u kojoj je skupio svoje komentare i prijevode izvora sakralne
predaje različitih civilizacija. Ta je zbirka još uvijek neobjavljena
za razliku od zbirke
Anthologia humana:
pet tisuća godina mudrosti (1946.), koja je do 1948. godine doživjela tri izdanja; tu je
Hamvas skupio misaone fragmente od Hermesa Trismegistosa do
E. M. Ciorana, a dijelom ih je sam i preveo.
No 1948. napadi na Hamvasa dostižu vrhunac, te on biva primoran
otići u mirovinu. Do 1951. bavi se zemljoradnjom, a od 1951.
do 1962. po mađarskoj provinciji radi kao skladištar, pomoćni
radnik i sl. Nastavlja prevoditi i pisati, a najznačajnija djela
iz ovoga razdoblja su: velika zbirka eseja podijeljena u tri
dijela pod nazivom
Patam (1959-1966.), te drugi, nedovršeni
dio djela
Scientia sacra (1960-1963.), posvećen kršćanstvu.
Za to razdoblje karakteristični su i kratki romani
U
određenom pogledu (1961.) i
Naime (1966-1967.). Hamvas umire 1968. Njegova
rehabilitacija započela je tek sredinom osamdesetih godina.
Dio njegovih djela nije objavljen ni do danas.