Među malobrojne odista nezaobilazne knjige nastale u dvadesetom stoljeću
nesumnjivo se ubraja i drugi, nedovršeni dio Hamvaseva djela Scientia
sacra, pod naslovom Kršćanstvo. Gotovo dvadeset godina nakon prvog
dijela, u kojemu izlaže i sintetizira arhajske predaje, Hamvas dalje
produbljuje potragu za iskonskim, u međuvremenu zaboravljenim ili
iskrivljenim tradicijskim znanjem, ali ovaj puta u središte stavlja
kršćanstvo, koje dovodi u bitnu vezu sa svim predajama te ga
razgraničava od krivotvorina nastalih u njegovo ime ili u slijepom
otporu spram njegove jednostavne poruke. Samim time Hamvas progovara i
obračunava se s duhovno-životnom situacijom ovoga vremena — a to vrijeme
zapravo traje već više od dvije tisuće godina — napose u Europi, kojoj
su klerikalizam s jedne, a scijentifistički racionalizam s druge strane,
zatamnili duhovne temelje. Zahtjev za sveobuhvatnim razotkrivanjem tih
temelja te za ponovnim nalaženjem istine bitka i obnovom istinskoga,
jednostavnog postojanja, kroz rijedak spoj erudicije, zanosa i
dohvaćanja krajnjih stvari, čini ovo djelo iznimno nadahnjujućim i
važnim.
