2012. július 23., hétfő

Béla Hamvas: Pogovor o nekome

Po pravu na sramotu, u svakom sluĉaju postoji cijela vojska znanstvenika, umjetnika, svećenika i mislilaca koji protestiraju protiv totalnog nitkovstva. Do broja naravno ne stoji; ne zavisi stvar od toga koliko ih ima. Prije od toga, kako Guénon piše, što su nastojanja nejaka i djelomiĉna. Ĉovjek pokušava u doba nikoga spasiti svoju ljudsku suštinu, ĉak pripremiti i neku duhovnu restauraciju. Od znanosti, umjetnosti, religije, filozofije netko je uglavnom neovisan. Jer težište nije na produkciji, nego na intaktnosti ljudske liĉnosti. Netko, bez obzira na kojem je podruĉju, suoĉen s nikim teži održati ozbiljnost ljudske suštine, i ma koliko nejak i djelomiĉan, kako Guénon piše, želi uspostaviti zakoniti i normalni poredak života. Netko je onaj koji, koliko može, hoće obraniti supstancijalnu bit ljudskog bića u sebi samom, i ako ne mora biti, nije ni štreber ni karijerist, ali ni svatko. Zato, iako nije u cijelosti netko, ipak je netko, a ne nitko. Ne zato jer je znanstvenik. Znanosti vjerojatno nema spasa; kao prirodna znanost je kvarenje bitka, kao duhovna znanost je aleksandrizam. Znanost je graðaninov mesijanizam, jer graðanin od znanosti oĉekuje iskupljenje svijeta. Proleter, budući da nigdje ništa novo nije znao reći, taj mesijanizam preuzima i napuhava te obasipa znanstvenika privilegijama u uvjerenju da se iskupitelju mora osigurati visoka plaća. Proleterov životni ideal nije mnogo novaca, kao što je bio graðaninov, nego visoka plaća. Proletera se inaĉe ne smije pobrkati s nikim. Proleter, mada primitivna, legitimna je kasta i ima apsolutno mjesto u društvu, kao što je ima brahmanska, viteška ili privredniĉka kasta. Nitko je pak šljam van kasti, avarna, kako hindu baština kaže, ili kako to Guénon naziva: cadarve psychique.
Netko je neovisan od toga što je umjetnik. Specifiĉno je da je znaĉaj Kleea, Mondriana, Schönberga, Bartóka, Mallarméa, Rilkea, Moorea, Brancusija manje u djelu, a više u prihvaćanju odgovornosti za djelo, u naporu za uspostavljanjem zakonitog i normalnog poretka života. Kao i kod izuzetnih znanstvenika. I kao kod svećenika ili mislilaca koji bez obzira na religiju ili pogled na svijet uzimaju udjela u isto takvom naporu. Budist Suzuki i hebraist Martin Buber i katolik Przywara na istoj su liniji s Maritainom ili Zieglerom ili Šestovom i Berdjajevim i Gabriel Marcelom. A istovjetni su i po tome što su djelomiĉni i nejaki.
Netko nije ljudska liĉnost pune vrijednosti. Netko baš tek što je netko, nije potpuni nitko. Uvijek u dvojbi i nesiguran, jer se izuzevši one njemu sliĉne na druge ne obazire. To je bila taktika graðanstva, bilo tko, bilo što, bitno da govori ili komponira, naslika ili napiše, svejedno. Indolencija.
Prešutjeti. Po mogućnosti ušutkati. Genij je idol, ali najbolje je s njim ĉiniti ono što je kasnije totalitarizam ĉinio - ako bi mnogo otvarao usta, bio bi uklonjen u propadalištu1 državne sigurnosti.
Tu je odmah i sluĉaj Alfreda Webera, koji je razotkrio aparat, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi bilo poželjno. I štoviše, samo kao pojam, scijentistiĉki. Otkriće ni nije imalo nikakvih posljedica. Aldous Huxley bi rekao: zato što državnici ne ĉitaju dobre knjige. Državnici su danas nepovjerljivi prema onima koji uživaju u dobrim slikama, ĉitaju dobre pjesnike i slušaju dobru glazbu. Kao što su i dobri slikari i kompozitori nepovjerljivi prema državnicima. Tko ima pravo? Bez dvojbe slikar, jer ako i nije jako važan, bar je netko, dok je državnik nitko.
Alfred Weber osjeća nostalgiju za iskonskim, ĉvrstim i integralnim poretkom života, kakav su imali Kinezi, Indijci, Ćidovi, Egipćani i grĉki orfici. Ovakva se ureðenja života zastarjelim scijentistiĉkim jezikom nazivaju kulturama i, prema ovome, sadašnji trenutak historije se ne zna drugaĉije promatrati do kao kriza kulture. Ova je naravno, još od prije, daleko iza nas.
Poĉetak Europe su, kaže Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila perzijskog kolosa, i pala, ali je grĉka sloboda obranjena. Smisao bitke je sljedeći: postoji nešto što je više od života i za to više život treba dati. To je izvorna baza europskog poretka života. Slava europskog ĉovjeka. Poslije Termopila kršćanski muĉenici, srednjovjekovne sekte, Jan Hus, Giordano Bruno u svakom sluĉaju održavaju intaktnost suštine ljudske liĉnosti, ĉak i onda kad je život trebalo dati. Ono što se danas dogaða, obrnuti su Termopili. Pretežna većina ĉovjeĉanstva bi, da samo može za kakav dobar novac, za puki i goli život, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode. Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih.
Ako se ĉovjekov život odvoji od fiksne toĉke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski ĉovjek izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao je aparat. Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko. Današnji ĉinovniĉki i tehnokratski aparat, vlast i rad i privatni život, ili potpuna preobrazba poretka života aparatom, samo se tako mogu razumjeti ako ĉovjek zna da su nastali po cijenu izdaje slobode i da je ta prodaja slobode stoljećima tekla i teĉe, i ako zna da je protiv toga sada već, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio ĉovjeĉanstva prestao protestirati. U nitkovstvu ĉovjek je prisiljen iz dana u dan sve više napuštati svoj biološki bitak, a s tim
1Süllyesztó - kazališni izraz; spusnica (op. prev.).
se nitkovstvom sada već i zadovoljno miri. Onaj tko za ono više od života daje život, slobodan je, tko to ne ĉini, isprva je rob, zatim nitko.
Guénon kaže da je pokret bitka u svakom sluĉaju antinomiĉan i da zato paralelno s aparatom, pored skrutnjivanja (okoštavanja) teĉe i raspadanje. Mehaniciziranje i raspuštanje ujedno, kao istovjetna pojava. Kod onoga tko hoće ostati netko, još više; tko neće postati nitko, mora se na dva naĉina braniti i postati pozitivnim, razrješivanjem i oĉvršćivanjem. Gdje se nitko mehanicizira, tamo se ovaj razrješuje, gdje se nitko raspada, tamo ovaj oĉvršćuje. Jer ĉovjek više-manje sobom nosi intaktno biće i to svatko bez izuzetka. Ali u održavanju bitka pretežna većina kompromitira sebe. Radi vlasti i radi imetka i radi glasine prlja izvorno biće. Najviše iz ĉastoljublja. Za sasvim malo i uvijek za sve manje. Mehanicizira se i u istoj mjeri apsorbira u truljenje. To je nitkovstvo. Aparatizirano i nulificirano. Nema egzistencije pune važnosti, sve je teže predoĉiva. Netko ne zna drugaĉije do unijeti svoje sposobnosti, svojstva i obdarenosti. Zato i ostaje netko, ne baš nitko, ali samo netko. Nema znanja o onoj spiritualnosti koja se ne može vidjeti i nije nadljudska, nego je veća od ĉovjeka. Ono što netko pokušava ostvariti, neposredno je produžavanje individualizma. Nije to ono što je potrebno. Nije ni religija, nije spas. Nije ni znanost, ni umjetnost, ni glazba, ni filozofija osnova neĉeg takvog. Ono za ĉim postoji potreba je usavršavanje ljudskog bitka i to uz pomoć sila realizacije iz svijeta većeg od ĉovjekovog, kako Guénon piše, jer je ostvarivanje "realizacija operacije djelatne rijeĉi božanske visine". Ta djelatnost nije nadljudska, nego nadpojedinaĉna. Biti sposoban za primanje vjerodostojnog duhovnog utjecaja. Tome, da bi ĉovjek to mogao uĉiniti, potreban je preokret koji ide do korijenâ; do ĉovjekovog poĉetnog i vjeĉnog i apsolutnog držanja, prema osnovnom stanju. To je stanje ĉovjekove svjesne i budne komunikacije - ne s nadljudskim silama, nego sa silama svijeta većeg od ĉovjeka. Što hinduska baština zove vidya.

Preveo s maðarskoga:
Neven Ušumović