2012. július 23., hétfő

Béla Hamvas: Nitko

Nitko je u filozofiju ušao prije svega kroz Heideggerov Bitak i vrijeme kao Se (das Man): "Se, s kojim se na pitanje o Tko svakidašnjeg tubitka odgovara, jest Nitko, kojemu je sebe sav tubitak u bitku-meðu-drugima uvijek već izruĉio." U Hamvasa, za razliku od Heideggera, nitko ima svoje historijsko mjesto: XX. stoljeće.

Pozicija s koje Hamvas vidi nikoga razabire se u njegovom "Pogovoru o nekome", tako da ova dva eseja idu zajedno. Prijevod je raðen po izdanju Patmosz II (Eseji, 1964-1966, str. 212-229), Életünk Könyvek, Szombathely, 1992, a od velike pomoći bio je prijevod Save Babića: Patam, Centar za geopoetiku, Beograd, 1994.


Béla Hamvas: Nitko


Poĉetkom dvadesetih, odmah poslije svjetskog rata, Hofmannsthal je uoĉio da se graðanin preobrazio u ma koga (Jedermann). Profil graðanina nikad nije ni bio nešto oštro, izuzimajući sluĉaj genija, koji pak, naravno, nije bio ništa drugo do protest graðanina protiv sebe samog, rjeðe prerastanje sebe samog. Prije se još moglo duhovnika razlikovati od kuhara. Granice su se od te vremenske toĉke poĉele u potpunosti brisati. Bilo je to kao kad se probuše kutije za boje, pa se sve boje pomiješaju. Ili kao kad se cijeli ruĉak saspe u kantu. Ma tko je nastao u takvo doba splaĉina. U ĉovjeka je još bilo nekakve karakteristiĉne crte, ali više kao dekoracija. Svejedno je tko je tko. Ma tko kaže da karakteristiĉnost i nije važna. Bitno je da se raĉun zadrži. Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom. Jer ma tko ma koju može oženiti. Brak je takav kakav je. Društvo je takvo kakvo je. Država isto. Samo bi posao
trebao biti bolji od ostalih, ali, na kraju krajeva, i to je takvo kakvo je.
Poslije drugog svjetskog rata ma tko je preostao na cijeloj zemlji tek ponegdje, u Švedskoj ili u Švicarskoj, već je bilo tako da se samo balzamiranjem mogao održati, inaĉe je išĉezavao. Ma tko je bio pojava demokracije, tako izbrisan i beskarakteran, ali još je bio, ako ne već lice, bar njegova karikatura. I znao je zavidjeti, biti gramziv i intrigant, lukavac, i znao je drhtati kao da o tome što to znaĉi nije imao pojma, ali sve je to još nazivao ovako: dosta licemjerja, budimo ono što jesmo. Ali ĉak i više: tokom povijesti uvijek je bilo tako. Jer ma tko je bio snob, pozivao se na povijest, kao pravi graðanin, zato je imao potrebu za genijem. Ma tko je vjerovao u darovitost i radi toga je podizao institute za otkrivanje talenata, gdje bi kipar bio poslan pekaru ili obrnuto, jer je i tako bilo svejedno. Poslije drugog svjetskog rata pojavio se onaj na kojeg se nije raĉunalo. U odnosu na to više nikakvo mjesto nije bilo stabilno. Ĉovjek koji se pojavio poslije ma koga, iliti nitko, nije više lice, ali niti karikatura. U najboljem shema. I to je rijetko. Već samo maska, uniforma, ali i to je samo izlika. Većinom tek znaĉka koju nosi u zapuĉku, jer je ĉlan nogometne ekipe ili stranke. Ĉovjek se tetovira kao pored Konga. Da bi se mogli razlikovati, motiviraju se numeracijom, baš kao u internatima. Ćene se preobražavaju u crteže iz modnih ĉasopisa, u suprotnom se niti ne broje.
Ranije su humoristiĉki listovi bili puni karikatura kraljeva i predsjednika. Bilo je vladara koji su te groteskne crteže skupljali i bili ponosni na njih, jer su ih smatrali znakom svoje velike popularnosti. Dijelom je i bilo tako.
Ministri bi se osjećali uvrijeðeni ako im se humoristiĉki listovi ne bi podsmjehivali. U doba nikoga karikature se ne crtaju ne zbog toga jer je vlast bez humora, pa bi joj moglo pasti na pamet zatvoriti crtaĉa, nego zato jer su državni poglavari i ministri upravo bezliĉni, nepostojeća bića, već ne ni maske ni karikature, jer se ni ne broje više, i već ih ne treba ni zaboravljati, jer nisu nikad ništa ni znaĉili. Kad se skinu s ulica njihova imena, išĉeznut će u nepostojanju.
Ma kog karakterizira kompromis. S njim se još moglo pogaðati. Otpor se već nije pokazivao ni na koji naĉin, cijene su meðutim bile više-manje ĉvrste. Bilo je to još doba štrebera. Tko je pa štreber? Nasuprot mu se može postaviti onaj koji ne samo da nije štreber, nego stoji baš s one druge strane. Herojskim ĉovjekom bi ga se moglo nazvati. Za herojskog ĉovjeka smjernice nužnosti drugaĉije su od onih uobiĉajenih. Specifiĉna, ali tvrda ĉinjenica, koju mi nazivamo realitetom, pred njim - ali iskljuĉivo samo pred njim - popušta. Što je za nas kameni zid, za njega je najgipkija opna i može je toliko napeti koliko mu je potrebno za stvar njegovog poduhvata. Velikim stvarima treba velikog prostora. Jer realitet je rastezljiv. Kao uzor odmah mogu poslužiti Heraklo ili Gandhi. Nije to kao putovanje, kada ĉovjek poðe od kuće pa mu se svijet otvara, i što dalje ide, perspektive su mu sve veće. Putovanjem se samo podiže zastor jedan za drugim, jer sve je prizor, ne sloboda. U junaĉkoj sudbini svakim korakom paraju se slojevi bitka i ne pojavljuju se drugi predjeli, kao u panorami. Nepoznate mogućnosti se otvaraju, kože pucaju, nije dovoljno tek blenuti s palube broda, uvijek treba nešto uĉiniti, uvijek prekoraĉiti nekamo gdje opet treba ĉiniti, sa savršeno nepoznatim posljedicama.
Junaĉki život nije Heraklova povlastica. Grci su nazivali i držali herojima borce, kraljeve, umjetnike, mislioce, lijeĉnike. I ne samo takvog ĉovjeka koji se zbog krivice morao slomiti. Heroj je onaj, kaže Seneka, kojeg se ne može pobijediti, u najboljem sluĉaju ubiti. Kojem uspije da bar u velikom trenutku svojeg života bude jaĉi od sudbine. Koji ostvaruje veliĉinu, bez obzira na to hoće li u tome propasti ili neće.
Realitet ni za štrebera nije krajnja granica. Taj realitet meðutim nije, kao u junaĉkom životu, stjenoviti zid, nego nekakva ljigava materija, smola, iliti nešto takvo. Štreber se u toj sluzavosti ne bori s realitetom, nego se u njega uvlaĉi. Realitet ni za štrebera nema punovažnost; smjernice nužnosti za njega nisu ništa. Malim stvarima malo prostora treba, samo da ga ima. Poslije zatim, ako mu uspije postati bezoĉnim, poĉet će riti i za više mjesta. Gura se, i to naravno k onima od kojih nešto oĉekuje.
Heroja i štrebera povezuje ponos; isto tako to je ono što ih razdvaja. Herojski ponos kulminira u žrtvi, što znaĉi da se na kraju i sobom samim plaća. To je otmjenost junaĉkog života. Zbog toga je heroj plemenit. Jer žrtva je: znati da postoji nešto što je više od života i život za to predati. Junaĉki život je zaokruženo djelo, i onda kada se cijeli slomio.
Štreber se ne lomi, u najvišem nagrabusi. Štrebera se ne može ubiti, u najvišem tek zgaziti. Ćrtvovati se? - Ne pada mu na pamet. Mala korist. Realpolitika. Što jeftinije, to bolje. Ako ima uspjeha, drzak je i ne može propustiti da se pozove na svoje zasluge. Štreber je bez ranga i zato je nemoguće da bude kako tragiĉan, tako i komiĉan. Nije dramatiĉan i, što je bitno, nema sukoba. Suprotstavljanja nema u štrebera, vjerojatno se ni
bešĉasnik ne bi odvažio da se njemu usprotivi. Ne osvrće se i ne gleda ima li tko tome što on ĉini nešto za prigovoriti. A to je pak isto kao kad bi ĉovjek rekao da je ispod mjere. Takav se ĉovjek najviše približio bezbitnosti. Samo grebe sebi naprijed, a to je herojskom proboju upravo obrnuto. I štreberov realitet je proširljiv, jer puzi tvrdoglavo u blatu, ali zato što stoji ispod mjere, nikada se ne može reći je li taj realitet ispunjen. Što on može ispuniti? Može ĉiniti i govoriti što hoće, beznaĉajno je, razbješnjuje samo ĉinjenica da se ljudski život na takvo što može potrošiti.
Nitko ne poznaje otpor, i zato je u doba nikoga prekinuto sa svakovrsnim kompromisima. Nema se što napustiti. Zato nema pogaðanja. Nema više konflikata. Prije je još znaĉilo teškoću kada je ĉovjeku trebalo birati izmeðu zloĉina i laži. Poslije drugog svjetskog rata zloĉinac je bio već potpuno predodreðen, u neku ruku morao je biti karakter iz drame da bi bio priznat. Pravo kriviĉno djelo postalo je dosta rijetko. Ali ni to nije više kompromitiralo; ako uspije, zavide mu, ako ne, sliježu ramenima. Bio je nespretan. Ali i sa sâmom dramom je prekinuto, jer sukob većinom znaĉi naprezanje radi onog dobrog. Umjesto drame došao je skandal. U skandalu ĉovjek ne propada, nego se zaprlja. Dogaðaj drame je naprezanje, dogaðaj skandala razotkrivanje (frojdizam). Centar drame je krivica, centar skandala je sramota. Ali u doba nikoga već nema ni skandala, jer ĉovjek živi u prljavštini. Nema sramote, jer je svako prljav unaprijed. Ĉudno, ono što su ĉinili Mussollini ili Hitler, mada izgleda kao bezdana prljavština, nije skandal od kojeg se diže kosa na glavi, već od toga što se desilo nije bilo ništa, iliti bila je rupa, jama i praznina, iz ĉega više ništa nije uslijedilo i u ĉovjeku nije ostalo niĉeg drugog do
jeze i gaðenja. To se u još višem stupnju odnosi na epigone diktatora. Jer u doba nikoga preuzimanje i primjena vlasti ne znaĉi neku posebnu teškoću, kao ni karijera. Stvarno, ona je srazmjerno lako usvojiva vještina, koja se u priruĉnicima baš tako toĉno opisuje, kao, na primjer, naĉin na koji treba spremiti nitroglicerin. Karijerizam je metodiĉan postupak koji moderni ekstrovertirani Europljanin primjenjuje u širokim razmjerima za ureðenje života umjesto joge i drugih spiritualnih pravaca. Jer samo je vanjština važna. Afirmirati se. U interesu svoga cilja Europljanin će bez prisile postati i asketom, jer bez samoprijegora više ništa nije dohvatljivo. Odricanje se meðutim ne dogaða radi onoga što je više od života, nego radi onoga što je manje od života. To je patvorenost. Ono što Europljanin sa svojom tehnikom afirmacije dostiže nije slava, u najvišem tek uspjeh, nije veliĉina, u najvišem tek glasina, nije djelo, u najvišem tek atrakcija. Karijera ima recept. Najvažniji sastojak je, kao što znamo, bestidnost. Nedostatak obraza, nitkovluk treba za to. Zato su postali vladarima diktator, bestidnik, policajac, doušnik, rukovoditelj; bestidnost ili bezobraznost preduvjet je za to da ono što ĉovjek jest netko kao ništavnost može prihvatiti.
Koga si kompromitirao? Nikoga. Sebi pred sobom samim ionako ništa ne znaĉi. Sâmo poštenje. Nikoga karakterizira nepovjerenje prema poštenju. Samo u prijevaru vjeruje. U doba ma koga poštenje je bilo komiĉno. Ismijavalo se, ne zato što je moralni valer, nego zato jer su karakter i obraz i ĉvrstina nešto što postoji. Za nikoga poštenje je varka. Predoĉivo je tek kao vic. Inaĉe su stvari u doba nikoga podnošljive samo u obliku vica. Vic nije humor, nije satira, nije ironija. Vic ne stoji u vezi sa smiješnim, nego s neozbiljnim. Nitko je taj
koji život pravi vicem. Važno je oduzeti stvarima oštricu. Velike stvari nazvati malim rijeĉima. Bagatelizirati. Javni život je već razumljiv samo kao vic. Privatni život još i mnogo više. Nije komiĉno, nego neozbiljno. Toĉno onako kako se to u humoristiĉkim listovima ocrtava. Tako izgleda, s nama samima donijeli smo ništa od kojega smo stvoreni.
Nitko ne postaje tako da se ĉovjek skupi, postajući sve manji, do toĉke, i zatim nestane. Ĉovjek je postajao sve žitkiji, supstancija mu se razrjeðivala, i tako mu se i oblik raspadao, bivao sve prazniji i bezbitniji. Biti nitko znaĉi upravo biti beskarakteran. Nije da nema osobnosti, jastva, dostojanstva, samopoštovanja, jer sve je to dijelom predato, dijelom oduzeto; biti nitko znaĉi da tamo gdje bi nekoga trebalo biti nema nikoga. Ne zbog nekakvih vanjskih utjecaja. Nitko hoće jedno, živjeti; ali što se razumije pod tim, već znamo.
Kao jedno od predaka nikoga, u Dostojevskog nalazimo biće koje živi u mraku velegrada, stanara kanalizacije, prljavog asketu bijedne podlosti, mraĉnog sveca podmuklosti koji bjesomuĉno razjeda u sebi sve ono što još može biti ljudsko, inaĉe je razbješnjela bijedna podlost kod njega već ponos, u razlici spram kasnijih kod kojih je uprljanost samorazumljiva konvencija, prihvaćen svakodnevni red života, kao jutarnje umivanje i ispeglana košulja. Stanar kanalizacije formulacija je najvažnijeg pojma modernog evropskog ĉovjeka, realiteta. Realitet je zbirni pojam korupcijom bitka stvorenih pojava, recimo, realitet su splaĉine u kojima živimo. Za stanara kanalizacije to je meðutim pobjedonosno otkriće, kroz podvojenost se cereka sebi samom kad se hvali opscenom egzistencijom i pljuje na svakog tko je toliko blesav da nije u
stanju to uvidjeti. Onda još nitko nije smio pomisliti na totalnu izdaju. Niti stanar kanalizacije nije smio vjerovati u to da će se demonska bit u nikoga degradiranog ĉovjeka tako brzo izgubiti, da ne samo da će postati uobiĉajenom, nego obaveznom, dapaĉe, normalnom. Danas bi sasvim sigurno - od sramote užarenog lica - uzeo na znanje da je izgubio svoju izuzetnu poziciju, jer je njegova vizija, na nultu toĉku reducirano biće, postala općom. Nije bilo dovoljno nemoguće uniženosti. Nije bio dovoljno nitko. Gord je bio na to što plazi jezik. Danas neĉeg takvog već nema. Nema više skandala. Nema dostojanstva. Samo hazarda ima i svatko može biti otpuhan.
Drugi predak nikoga je agitator. Jer agitator ne objavljuje nikakav svjetonazorski program, nego, neovisno od bilo kakvog programa, uznemirava i poremećuje i uzrujava ĉovjeka, bolje reĉeno, budi golu uzrujanost i bez cilja i smisla buni ĉovjeka. Agitator ne saopćava teze i misli, nego lišava ĉovjeka njegove sigurnosti, dapaĉe ravnoteže, dapaĉe mira sâmog. Teza je tek izlika. Nije važno zašto se ĉovjek buni, samo nek se buni. Agitator ne vjeruje u to što govori i, što je još svojstvenije, ni ne govori zato da bi mu se povjerovalo, ali ni ne laže, ne zavodi, niti podvaljuje nekome, nego budi bijes i zavist i zlo i krvoproliće. Radi ĉega? Radi onoga što govori, sigurno ne. Radi nemira, radi uzrujanosti, radi gole pobune, da bude nereda i velike zbrke, ali, dalje, ni toga već, ni uzrujanosti, niĉega da ne bude.
Nitko je inaĉe, kao pokušaj masovnog rješavanja egzistencije, nastao iz socijalne gladi. Preduvjet ostvarivanja nikoga je dobrovoljno odricanje ĉovjeka od svoje supstancije. Stupnjevi su sljedeći: graðanska osrednjost (idol talenta,
genij) - ma tko - svejedno je li tko - patvorenost - besupstancijalnost - nitko.
Opće je poznato da je u prošlom stoljeću s miješanjem i raspadanjem kasta zajednica upravo prestala postojati. Postojeći društveni oblici bili su surogati zajednice i u nedostatku zajednice u ĉovjeka je morala nastupiti socijalna glad. Anarhistiĉko samovlašće, što individualizam jest, nije bilo održivo. Zajednica se morala tražiti; glad je nepodnošljiva. Naravno, kad u povijesti navale goruće potrebe, za mirno promišljanje nema vremena. Smjesta. Baš to je povijest. Zato je nacionalizam, socijalizam, fašizam, komunizam oĉajni improvizirani pokušaj, i ne istinski, nego pseudoegzistencijalan. Ĉovjek se više i ne broji, samo nek' bude kolektiva. Ĉovjek je nitko. I ĉovjek je to, u tome prividu, da se živi zajedno, prihvatio. Naravno, to nije bio izbor, nego bijeg. Ne traženje prirodne zaštite, nego skrivanje. Kolektiv nikoga je totalna država, kao što je baza totalne države da je ĉovjek nitko. Ne osrednji, ne bez ponosa, ne ma tko, ne licemjer, ne neozbiljan, nego nitko koji nije važan, ne zato što ga se nipodaštava, nego zato jer sebe sâma nipodaštava. Totalitarizmu nitko ipak mora biti privržen, jer ako ne bi bio, ni biološki ne bi više opstojao. Totalna država bar laže, bar izrabljuje, bar internira i bar kaže da je to napredak.
Totalnu državu nije napravio nitko, kao što totalna država nije napravila nikoga. Oboje su nastali najednom, iz aparata iz kojeg potjeĉu moderna birokracija, industrijsko poduzeće, banka, vojska, a ĉija je baza racionalistiĉka znanost. Jer znanost je stvorila pojam bezliĉnog svjetskog aparata. Moderna država nastala je iz znanstvene misli totalnog svjetskog pogona
postavljenog na nikome. Što se više živi u aparatu, to se više biva nitko. Skrivati se u organizaciji potkradajući bivstvovanje za sitna životna uživanja, dok ĉovjek sebe sama ĉini neprimjetnim. Da mu ipak nešto i pripadne, ako bi sluĉajno ipak nešto htio zadržati i skriti. Ali najĉešće ni do toga ne dolazi. Diktator nije izuzetak. Diktator nije vladar, nego jedna od funkcija aparata, i ako bi poželio biti slobodan, aparat bi ga u tom trenutku odbacio. Sa socijalnošću se prekida. Samo aparat postoji. Kao što je i s individualizmom prekinuto i samo nitko postoji.
Heidegger, a gotovo istovremeno i Camus, kažu kako je karakteristika doba koje je uslijedilo poslije drugog svjetskog rata ne-mir i ne-rat, nešto bezliĉno i beskarakterno. Ĉovjek izmeðu toga dvoga ne može razlikovati. Jer ne može naĉiniti razliku izmeðu istine i laži. To je ono što totalitaristiĉke države upotrebljavaju i zloupotrebljavaju, istina, laž, svejedno. Granice su se u doba ma koga slile, u doba nikoga su išĉezle. Samo pogon postoji. U pogonu su zajedno istina i laž, kao mir i rat, bez razlike. Istinom se naziva ono što u tom trenutku osigurava koloteĉinu u pogonu. Sutra će biti drugaĉije. Prekosutra će onaj tko to izgovori biti zatvoren. Kao što u znanosti nema istine, samo statistiĉka vjerojatnost postoji. Aparat mora funkcionirati. To razlikovanje istine i laži nesuvremeno je. Pitanja o istini ne postoje. Postoje samo pitanja administracije i organizacije. Što se naziva znanošću nije drugo do pojaĉavanje teze da je svijet bezliĉan aparat. Kada se pak ljudski bitak pod aparatom ureðuje, ljudska se supstancija gubi. Nitko ĉak nije više ni loš. Isprva je bio patvoren iliti neozbiljan. To se zbivalo još onda kada se suprotstavljao poštenju i istini, kada je - recimo - bio
racionalist i ateist i pravio viceve, jer je bar idiotizma bilo. Tko je kasnije nešto takvo, bilo to dostojanstvo ili ozbiljnost, nalazio pogodnim za cerekanje, postao je na kraju staromodan ĉovjek. Zašto? Laž je moment tehnike afirmacije. Zašto iz toga treba praviti veliku stvar. Bazu za sud konstruirala je znanstvena nepristranost. Kassner kaže da će znanost završiti u kolosalnoj laži. Krivo. Znanost polazi od kolosalne laži, od toga da je univerzum aparat. Nitko je stanovnik tog svjetskog aparata. Ta ĉinjenica nije niti tragiĉna niti komiĉna, jer u tome nema drame, ali nema niti skandala, i to nije takoðer niti sramota niti vic, tek ĉinjenica.

Preveo s maðarskoga:
Neven Ušumović