2012. július 23., hétfő

Béla Hamvas: Iz Patmosza II

Béla Hamvas (1897-1968), maðarski mislilac, umjetnik. Tražeći korijene krize modernog svijeta, probija se do prvih uzleta ljudskog duha. Iz cjelokupne duhovne baštine, kako drevnog, tako i ovog, historijskog čovjeka, teži razotkriti svu nijansiranost sveze duše, Boga i svijeta. Pri tome nam cijeli svoj život, a ne tek književno djelo, daje kao svjedočanstvo te težnje.
Djela mu se objavljuju (osim manjeg broja tiskanih prije drugog svjetskog rata) od kraja 80-ih, slabljenjem maðarskog režima. Hamvas je prije svega esejist: Nevidljivo zbivanje, Silentium, Tajni zapisnik neke su od zbirki njegovih eseja. Najopsežnije djelo mu je Scientia sacra, posvećeno duhovnim oblicima drevnog čovječanstva. Od romana posebno se ističe Karneval.
Kratki nenaslovljeni esej kojim ga ovdje predstavljamo uzet je iz zbirke eseja Patmosz, njezinog drugog dijela pisanog 1964-1966. Prijevod je raðen na osnovu četvrte knjige Djela Béle Hamvasa čije izdavanje ureðuje Antal Dúl: Patmsoz II, Életünk könyvek, Szombathely 1992.

Béla Hamvas: Iz Patmosza II
(nenaslovljeni esej)
Ako postoji prabiljka i prajezik, i postoji prvobitno ĉovjekovo stanje, postoji i prazvuk. Zato o glazbi kosa i slavuja zna svatko prosuðivati prema prazvuku, a takoðer i o tome koliko je i u ĉemu Mozartova glazba srodna slavujevoj, a Beethovenova glazbi kosa.
Nije sada rijeĉ o tome da ĉovjek, u lipnju, u vrtu, poslije sitne kiše negdje oko sumraka, sluša vjeĉno jednoobliĉno klicanje mužjaka drozda bravenjaka, i ono troritmiĉno klicanje šumske crvenrepke koje do kraja svijeta ne može dosaditi. Ptiĉja glazba se probija u transcendenciju, bez da bi iz konkretnog života ispustila ijedan korak i od njeg se odvojila. Ptiĉji zvuk uzima cijelu zemlju sa sobom. Ĉovjek glazbom uvijek otkida od svijeta. Na mužjakovu dreku ženka se sitno, isprekidano, pomalo bezobliĉno, uglavnom nelogiĉno tepajući oglašava, na što mužjak nanovo klikne, a ženka opet, svojim ženskim glasom, kao da bez razloga i suviše naglašava, ponovno zacvrkuće. Kada se to dva-tri puta ponovi, ĉovjek je dojma, da je svjedok obiteljske prepirke, i da sluša takvu sverašĉišćavajuću svaðu, koja je u ljubavi nepreskoĉiv uvjet za nekakav sporazum.

Junakom se biva toliko, koliko se ostaje vjernim sudbini. Prihvatiti to što je patnja, borba, sluĉajnost, smrt, grijeh. Ako netko to svjesno sebi postavlja i prihvaća, stupa na neki viši stupanj, hoće sam riješiti sve, ili bar preuzima vodstvo - osim sebi samom nikome ne vjeruje, jer je nemoguće u ovom svijetu raĉunati na bilo što. To je uroðena samouvjerenost heroja. Ćivot je junaka od uspjeha potpuno neovisan. Sa tragikom unaprijed raĉuna. Ali tako je pravo. Bez sumnje je to najljepši život, po obliku, po sjaju, ne jer je najugledniji, nego zato jer je od svakog drugog blistaviji. Svakako nedozreo, i takav i ostaje. Junak nikada ne odraste, takvi su Arðuna i Ahilej. Junakom se biva toliko, koliko se bori, a ipak bez uspjeha. Zato je herojska egzistencija tragiĉna.
U snu se biva toliko, koliko se u njem potpuno bez ostatka rastapa. Heidegger je Mozarta nazvao Božjom lirom. Na toj se liri ĉuje takva glazba u kojoj nema suprotstavljanja. Može se predati i glazba joj upravo nije drugo do odavanje onog što se primilo. Nigdje ne udara, ĉak ni ne dodiruje. Pored herojske trube crnog kosa slavuj samo onda zapoĉinje kada se dan svija, a noć pjeva.
Ptiĉja glazba je više glazba, nego ona ĉovjekova; ĉovjekova je glazba većinom upola priĉa. Zato se za ljudsku glazbu kaže da je nesavršen logos. I glazba je utoliko viša, ukoliko je bliža ptiĉjoj. Ptica nema potrebu za glazbenim sistemom i tonskom ljestvicom. U jednom jedinom zvuku može se veseliti i oĉajavati, drhtati i klicati, u jednom zvuku padati u nesvijest i žudjeti, jecati, zvati, razoĉaravati se, igrati i moliti, svjesno i u ekstazi. I na svemu tome što pjeva, kao što je Gabriel Marcel rekao, nosi trag ujeda istine. Ptiĉjim se zvukom i u njemu, ništa jedno od drugoga ne rastavlja.
Beethovenova glazba je puna herojskih motiva kosa. Izazovno junaštvo, koje sve snage poziva na boj. U Mozartovoj glazbi se ĉuje bitak bez uvoðenja ljudskog bića, kao san, o prvom stanju svijeta, kada se svjetlost i tama još nisu odvojili. Kos se izdvaja iz svijeta, staje mu nasuprot, probuðen i roðen. Slavuj se ne želi roditi i probuditi.
Oĉitovanje prazvuka Ćidovi su nazvali bath qol. Kljuĉ potpunog razumijevanja izraza je oduzet; u osnovi ga se sada prevodi kao oglašavanje nebeske djevojke. To je glas, u kojem su zajedno nebeska grmljavina i piskutavi šum kapljica kad sipkaju po površini mora za vrijeme bonace, djeĉji plaĉ, glas proroka, pasija po Mateju i vašarska harmonika, uzdah i pucketanje kotaĉa pulmannovih kola.
Preveli s maðarskoga:
Neven Ušumović i Mészáros Jeno